Tambura SAMICA

Ovaj članak daje odgovor na pitanje što je tambura samica, odakle potiče, kako se ugađa, kako svira itd. Pa, krenimo redom.

Što je to tambura?

Tambura je narodni trzalački instrument od dvije pa do 16 žica, a najčešće 4, 5 ili 6. Tako bar kaže glazbena enciklopedija.

Malo povijesti

Po budističkoj mitologiji prvu je tamburu načinio bog Tamburu, zaštitnik glazbe i glazbenika i odatle joj ime. Tambura se kao glazbeni instrument spominje još u drugom tisućljeću stare ere, u Perziji. Zidna freska iz grobnice u Vesetu (Teba) iz 15 stoljeća stare ere svjedoči da je takvu vrst instrumenta poznavala i staroegipatska kultura. Iz 3. stoljeća stare ere - stara kultura Mezopotamije datira slika instrumenta dugog vrata i malog korpusa. U srednjovjekovnim arapskim dokumentima spominje se takav glazbeni instrument kao “tanbur” ili “tumbur”. Prodorom Arapa u Španjolskoj se razvila gitara, u Italiji mandolina. Prodorom Osmanlija u Ukrajini se od dugovrate lutnje razvila bandura, a u Rusiji balalajka i domra.

Osmanlijskim utjecajem na Balkan udomaćila se i tambura (14. i 15, stoljeće). Prvi pisani dokument o tamburi u Bosni potječe iz 1551. godine. Iz Bosne, seobom Hrvata, tambura se širi po cijeloj Hrvatskoj, gdje postaje i ostaje tradicijski instrument iako on, kako iz ovog malog povijesnog pregleda vidimo nije u Hrvatskoj autohtona kulturna tekovina.

Opis tambure samice

1.Asirska tambura - III stoljeće stare ere; 2.Saz (Bosna); 3.Šargija (Bosna); 4.Tambura samica (Slavonija)

Iz mnoštva različitih vrsta tambura koje su tokom povijesti egzistirale u našim krajevima, sada izdvajamo tamburu samicu.

To je tambura sa četiri žice tankog i dugog vrata, malog korpusa. Najčešće je rađena iz jednog komada drveta, bilo od šljivina, javorova, trešnjina, lipova, kruškina ili jasenova drveta. Vrijedno je napomenuti da su ponekad tambure samice u Slavoniji rađene i od oklopa kornjače (korpus), a sve ostalo je na takvoj tamburi rađeno na uobičajeni način.

Gornja daska (glasnjača) rađena je najčešće od jelovine ili smrekovine. Poželjno je da je rađena od materijala s gušćim godovima.

Tamburu samicu u hrvatskom narodu zovu još: samica, danguba, dangubica, razbibriga ili tikvara. Ponekad se i sama riječ tanbura odnosila upravo na tamburu samicu. U Slavoniji se najčešće za tamburu samicu jednostavno govorilo - samica.

 

Označena područja Republike hrvatske pokazuju gdje se tambura samica zadržala kao tradicijski instrument. 

Mi ćemo u knjizi, da ne bi bilo zabune koristiti onaj naziv koji je u literaturi uobičajen - tambura samica. Tambura samica se zadržala u najvećoj mjeri u Slavoniji, Baranji, Lici i u okolini Bjelovara.

Premda imamo pojave tambure u Istri, Dalmaciji, na nekim otocima itd. - tu se radi o iznimkama, tako da pojava tambure u tim krajevima nije postala standardni dio folklorne tradicije. Važno je napomenuti i to da je lička varijanta tambure samice (dangubica) nešto veća od one u Slavoniji i Baranji, visinom niža, a bojom tona tamnija.

Tijekom 19. a i početkom 20. stoljeća, samica je prvenstveno pastirski instrument. Čuvajući stoku, iste su ruke najčešće instrument i pravile i kasnije svirale. Vrlo je važno imati na umu da takav samičar nije imao glazbenu naobrazbu a niti mogućnost formiranja preciznih tonskih odnosa na instrumentu. Kotiranje je u najranijoj fazi nastanka tog instrumenta bilo prvenstveno posljedica anatomije lijeve šake. Radilo se dakle o netemperiranom glazbenom sistemu. Tek se razvojem i upotrebom tog instrumenta došlo do dijatonske ljestvice kakvu mi i danas poznajemo.

Imajući sve to u vidu jasno je da tambura samica tokom svojeg razvoja - postaje sve manja i manja. Zašto?

U uvjetima “uradi sam” lakše je napraviti manji nego veći instrument. U svinjarsku, govedarsku ili pastirsku torbu lakše je staviti manju tamburu. Nakon relativno preciznog formiranja dijatonskog niza na tamburi samici prsti samičara su spretniji i okretniji na manjem instrumentu.

 

Dijelovi tambure samice

Izravni potomci u prvoj generaciji tambure samice - tambura farkaš-sistema. Tambura samica se sastoji od sljedećih osnovnih dijelova: glava, vrat i tijelo (trup, korpus). Na glavi se nalaze četiri čivije ili vijka za ugađanje, najčešće iz druge vrste drveta (šljiva npr.).

U novije vrijeme na tamburi samici viđamo metalni mehanizam za ugađanje koji omogućava brže i bolje ugađanje instrumenta samice ali istovremeno znači i udaljavanje od tradicije. Između glave i vrata nalazi se kobilica rađena od kosti ili nekog tvrdog drveta. Ima četiri utora i zadatak joj je držati žice na istom razmaku. Gornju stranu vrata nazivamo hvataljka. Na njoj se nalaze pragovi ili kote između kojih se nalazi praznina koju zovemo polje. Svako polje ima svoj redni broj i polja se broje od kobilice prema tijelu.

S gornje strane vrata se nalazi glasnjača, a na njoj konjić koji drži žice. Konjić se izrađuje od kosti ili tvrdog drveta (šljiva, orah itd.). S gornje strane glasnjače na tamburi samici postavlja se, kao zaštita od oštećenja trzalicom, tanki sloj tvrđeg drveta - najčešće orah. Tambura samica na glasnjači ima ili jedan veći ili više manjih otvora. Žice na tijelu vežemo za zapinjače koje mogu biti drvene ili metalne.

Iznad zapinjače, samičari (svirači na tamburi samici) stavljaju često, kao zaštitu od šiljatih krajeva žica, komad kože. Koža se izreže u pravokutni oblik, probuši 4 rupice i kroz njih provuku žice.

Nerijetko tambura samica, bila je ukrašena jednom, dvijema ili s više gombi (najčešće dvije), a one su bile postavljene na glavi tambure samice. Gombe su služile isključivo kao ukras, a bile su to vunene kuglice izrađene najčešće u kombinaciji, crvene, bijele i plave boje (hrvatska trobojnica). Nekada su samičari, iako to nije bilo pravilo, znali držati samicu na “uzici” ili “gajtanu”. To je bio troplet crvenog, bijelog plavog vunenog konca, a omogućavao je samičaru lakše držanje instrumenta.