Kako su se ženili stari Šokci - Hrvati u Baranji

(Po pričanju dide Luke Jakšića)

Neki skupljač narodnih umotvorina rekao je: »Dok narod pjeva slatkom kajdom rođenoga jezika, dok igra kolo, dok se nije počeo stidjeti svoje nošnje i zaboravljati običaje, rodna gruda nije u opasnosti, iako narod robuje pod kulturnim tuđinom.« U takvoj su situaciji stoljećima čamili naši baranjski Šokci-Hrvati. Bili su čvrsti kao klisure. Sve je tako išlo dok i nad Baranjom nije fujuknuo bič krize. Pred borbom za život klonuli su i Baranjci, iako ne sasvim, ali prilično. Još se čuje milozvučna ikavština, još se vije slikovito šokačko kolo, narodna se nošnja čuva kao oči u glavi, ali nestaje narodnih običaja. A bili su lijepi. Da se ne bi zaboravilo, ispičat ćemo kako su se prije 40 godina ženili naši Šokci-Hrvati.

 

Prije 40 godina nije se moglo u Ba­ranji saviti obiteljsko gnijezdo, dok se nijesu posvršile četiri prethodne radnje: jabuka, buklija, ugovor i svatovi. U jabuku (prosidbu) išli su budući svekar, svekrva i netko od momkove rodbine. Poslije pozdrava metnula je svekrva u djevojčinu svilenu maramu jabuku sa srebrnim novcem. Ako je primila jabuku i stavila ju u njedra,značilo je, da je kaparisana (isprošena). Ali ako bi se do buklije sa mom­kom porječkala, vratila bi jabuku i opet je bila slobodna. Da se budući mladenci bolje upoznaju i zrelo pro­misle, buklija se vršila tek poslije mje­sec dana iza jabuke. Na bukliji su bili prisutni isti oni, kao i na jabuci. Dje­vojku su obdarili rubinom i svilenom maramom. Poslije buklije je opet bila pauza za razmišljanje mladih. Neko­liko dana pred vjenčanje polazili su djevojčini roditelji momkovoj kući na ugovor. Djevojčin je otac tada daro­vao budućem zetu pola akova vina, opanke, rubinu i gaće. Poslije toga su se dogovorili, kako će i kada otračiti svatove.

Na dan svadbe svekar je donio dje­vojci crvene čizme, u kojima je bio srebrni novac. Na vjenčanje je đuvegija išao sa kumom i starim svatom, a mlada sa svekrom. Mladenci su, ma­kar bilo i ljeto, bili toplo obučeni. Đuvegija u kratkoj djevojačkoj ćurdiji (bundi), a mlada u dugačkoj ćurdiji. Preko ćurdije su oboje nosili klubentu(bijelo platno omotano oko vrata, ukrstito na prsima, a svezano na leđima).

Na klubenti je đuvegija držao ćulu, od kojeg se rastavljao samo pred ol­tarom, kada ju je predao starom sva­tu. Pred svatovima su jašili momci u svečanoj nošnji mašlijari. Oni su se zvali radosnici. Pred crkvom je svatove dočekao gajdaš i tu se zaigralo kolo. Poslije vjenčanja se pošlo u kuću mla­de, a navečer su svatovi krenuli u kuću đuvegije. Pred kućom su mladu dočekale žene. Svaka je pod pazuhom držala dva čitava kruha, a u rukama po jednu žužu (bokal). U jednoj je bilo žito, a u drugoj vino. Kada se mlada približavala ženama, rekla je: »Evo vam gošće do vika!« U pratnji žena, a po trubi platna, ušla je mlada u sobu i sjela za stol. Tu je držala na krilu djecu i primila blagoslov od sve­kra. Poslije toga je gajdaš zasvirao okretanje, našto su mladenci u okre­tanju otrčali u kiljer, gdje su žene mladu ošišale i stavile joj na glavu ka­picu. Tako je postala snaša.

Iz cijeloga se običaja vidi, da su naši stari Šokci-Hrvati bili poštenjačine, da su se držali one: »Sve za obraz, a obraz nizašto!« Takvi su i danas. Karakterni i mirni, prave korenike časti i poštenja.

Jozo Miškudinov HRVATSKI LIST Nedjelja, 15. Rujna 1935. godine iz arhive HEMEROTEKE MSO priredio STARI ŠOKAC