Đakovački bušari

Nekoć se u Slavoniji, od Sveta tri kralja do Čiste srijede, uoči svakoga zapovjednoga blagdana i nedjelje pripravljala obilna i bogata hrana. U Velikoj su maškare nazivane ćoraci, a u Đakovštini bušari. Činilo ih je trideset do četrdeset ljudi na konjima, a bili su obučeni kao Turci, vojnici, kalfe i td. Išli su sokacima i znajući gdje ima dobroga vina tu svrate. Kad bi se napili uzjašili bi konje dva po dva i pjevali, podvriskujući i svirajući u rog ili bubanj idu u druga sela. Imali su svoga vođu koji je bičem rastjerivao djecu. Nije manjkalo ni pucanje iz pušaka. (Ilić Oriovčanin 1846).

U pokladno vrijeme u Đakovštini maskirani su bušari obilazili po kućama i domaćinima izvodili kojekakve dosjetke i pjesme, a zauzvrat ih je domaćin kuće darivao. U Đakovu je 1994. godine je osnovan karneval Đakovački bušari.

Središnji je događaj velika pokladna povorka svih sudionika ulicama grada. U nekoliko dana održavanja okupi se oko 2000 sudionika iz svih krajeva, a program prati desetak tisuća ljudi. Đakovački su bušari po broju sudionika i posjetitelja najveći Karneval istočne Hrvatske i član su Saveza hrvatskih karnevalskih gradova. (Danas se za bušare kaže da taj izvorni običaj nestaje.)

Bušari su narodni običaji vezani uz klanje bravaca. Nakon što bi se obavilo klanje bravaca uslijedila je bogata i obilna večera. Pjevale su se narodne pjesme, a veselje bi potrajalo duboko u noć. Poslije večere dolaze u kuću bušari. To je bila obično skupina od tri do pet momaka i djevojaka koji se nastoje odjenuti tako da ih se ne prepozna. Muškarci bi obično obukli žensku obuću i odjeću, a glavu bi pokrili maramama. Ženske bi pak obukle hlače i kratki kaputić, a na glavu bi stavile kapu ili šubaru.

Ponekada koji od kožara obuče dugački kožuh s naopake strane tako da runo bude izvana. Odjeća je najčešće stara i pokrpana kako bušare ne bi odala. Lice namažu garom ili prekriju ženskom prozirnom čarapom. Jedan od bušara stavi preko ramena platnenu torbu u koju će im domaćica metnuti poput binu, a drugi uzme u ruku štap kojim će braniti bušare ako ih tko od nazočnih pokuša razotkriti. U kuću bi bušari ulazi jako bučno kako bi skrenuli pozornost na svoj dolazak. Snažno koračaju, gromko lupaju na vrata, a ponekad se zvonilo i klepkom(ovećim zvonom od lima što se nekada stavljalo oko vrata volovima prednjacima). Pjevalo se vrlo glasno, a poznati su i stihovi iz sela Beravaca: Bješte dico evo su bušari,/ ja sam bježo kad sam bio mali(...)

Ušavši u kuću pozdrave sve nazočne, a domaćin ih nudi rakijom i vinom. Netko bi uvijek od nazočnih upitao bušare tko su i odakle dolaze, a na to pitanje bi bušari davali sasvim neuvjerljiv odgovor koji bi nerijetko izazivao rasprave, ali i prepirke. U toj se prepirci koji gost i zamjeri bušarima, a ovi rado iskoriste priliku te o njemu iznesu i ono što nije zgodno da se javno kaže. Ako pak koji radoznalac pokuša razotkriti bušara, bušar sa štapom odalamitj. odvrati toga znatiželjnika od njegove nakane. No sve se to događa s namjerom da se gosti nasmiju i zabave. Bušari u pravilu malo govore, a i prilikom govora nastoje što više izmijeniti glas kako ih nitko od prisutnih ne bi po njemu prepoznao.

Stoga ženske oponašaju muške, njihov duboki glas, a muškarci nastoje govoriti piskutavim glasom. Naslute li bušari da bi ih se moglo prepoznati, unatoč njihovoj umješnosti pretvaranja, ne zadržavaju se u kući dugo. Na odlasku im domaćica stavi u torbu čvaraka, manju kobasicu i krvavicu, nekoliko krafni i salenjaka. Ponekad se u torbi nađe i kobasica ili krvavica ispunjena kukuruznim žgancima, načinjena upravo za bušare, no oni se ne ljute jer znaju da je to sve za šalu. Pokatkad u kuću istovremeno dođu još neki bušari pa tako večer postane veselija i zabavnija. Ako se toga dana kolju bravci i u kojoj drugoj kući, bušari odlaze i tamo. Tako bi se na kraju u njihovoj torbi našla ukusna i dobra večera kojom se onda svi počaste. U bušare su često išla i djeca od desetak godina. To su "mali bušari" koji su nastojali zabaviti domaćinove goste i na kraju bi se osladili pečenim kobasicama, krvavicama i kolačima.

U vrijeme bušara pjevalo se: Poklade su i ludi su dani, / danas ima i žena pijani. Bušari su se oblačili u tzv. Ponjavce (debele pokrivače vuneno tkane). Ponjavci su na sebi imali rojte(rese). Jedan rub ponjavca zavezali bi i prebacili preko glave kako bi rojte sakrivale lice da se ne bi vidjele i prepoznale osobe koje su bile bušari. Glumili bi mladu i mladoženju. Obično bi mlada bio visoki jaki debeli muškarac, a mladoženja, koji bi trebao biti vitak snažan i jak, glumio je neki sitni mali muškarac.

Na Poklade su išli svi u narodnim nošnjama, pekle su se krafne i častilo vinom tzv. tudumom. Djeca su se bojala bušara jer su strašno izgledali pa bi bake zaklenile (zaključale ili zaringlale kapijicu(mala ograda kroz koju su ulazili u dvorište samo ljudi, za razliku od velike kapije kroz koju su prolazila zaprežna kola s konjima).

Nekoć su se u Slavoniji poklade slavile tri dana uoči Čiste srijede i potrošilo bi se hrane koliko bi umjereno trošeći moglo biti tri mjeseca. (Ilić Oriovčanin 1846). Potom se u poklade išlo dva dana prije Čiste srijede. Ponedjeljkom i utorkom pjeva se i veseli cijeli dan do ponoći.

Danas je u selima Đakovštine običaj bušara prošlost. Sjećanja na te običaje žive danas samo kroz manifestacije zasnovane s ciljem promicanja narodnih običaja.

(Zdravki Vranješ kazivala je spomenuta Evica Rack. Rkp. FF Mostar, 2008, D.)

(Po narodnom vjerovanju vještice su stupile u savez s đavolom pogodbom koja se potpisivala krvlju. Konkretna ženska osoba bi đavlu prodala dušu, a đavao bi njoj dao nadprirodne moći. Zamišljane su kako jašu na metli s grbom na leđima i dugim nosom. Ulazile su kroz ključanice, spolno bludničile s đavolom, jele djecu, držale tajne sastanke, spremale masti za ljubavne napitke, izazivale razne bolesti i ludilo, gušile pri spavanju itd. Prva je vještica spaljena 1275. g. u Tuluzi, a zadnja 1793. g. u Posanu. Neki misle da je u tom razdoblju spaljeno do milijun vještica. U Hrvatskoj je spaljivanje vještica zabranila Marija Terezija 1758. god. Vjerovalo se da ima i lijepih vještica jer i đavao voli što je lijepo. Razlikuju se vještice u bajkama i demonološkim predajama. Vještica u bajci je bezimena i zla, a u predaji je to stvarna osoba koja nanosi zlo. Vještice se još nazivaju: more, štrige (štringe) coprnice, babe. More su po narodnom vjerovanju djevojke koje su se povještičile.)

Marko Dragić, Velike poklade u folkloristici