Pokladnja baba

Luka Ilić Oriovčanin prije stotinu šezdeset godina zapisao je da se tada od svih maškara odlikovala pokladnja baba, a pravila se tako što bi se ženska rubina napunila slamom tako da bi sličila na čovječansku sliku. Umjesto glave stavila bi se tikva, na kojoj bi oči i zube izdubili, te bi se sve to zaodjenulo starom ženskom robom. Kroz sredinu bi se stavilo deblje drvo kako se sve to ne bi presavilo, a drvo je ujedno predstavljalo i noge. To bi se privezalo za konjska kola koja je vozio najslabiji konj u mjestu, a kako bi sve izgledalo smješnije babi bi se u ruku dala varnjača, a okolo bi nekoliko djece napravili.

Babu su pratili dvorjanici: jedan je jahao na konju i puhao u rog, drugi ga je vodio, a dva ili tri tjerali su ga kandžijama, udarajući u babu, a ne u konja. Tako su hodali kroz sela. Ujutro na Čistu srijedu babu bi odvezli izvan sela i uz oplakivanje i jadikovanje zakopali je. Potom bi se vratili kući, upalili bi fenjer, pa i ako bi bio dan, te bi po svim budžacima zagledali tražeći poklade.

Ilić Oriovčanin navodi da je taj običaj pretkršćanskoga rimskoga podrijetla, a poznat je i kod drugih Slavena.

Zadnja tri pokladna dana domaćin nigdje od kuće nije odlazio, nego je kod bogate trpeze dočekivao i ispraćao goste. Noću između Pokladnoga utorka i Čiste srijede u pola dvanaest zazvonila bi crkvena zvona kako bi sudionike pokladnih ophoda opomenula da se vrate domovima i da je kraj pokladnim šalama.

Ilić Oriovčanin 1846.